Autor: admin

Rozenkrojcerske misli o vječno gorućim svjetiljkama drevnih

Od W. Wynna Westcotta

Frater Roseae Crucis.

(Bilješka prevodioca: Preveo sam ovaj zanimljivi tekst od W. Wynna Westcotta: Vječno goruća lampa. Suzdržao sam se od komentara. Neka svatko sam prosudi jeli to istina ili mit. Vjerujem da će vas ova priča potaknuti na razmišljanje.)

Današnji prosječan Englez smatra ideju o svjetiljci koja bi trebala vječno gorjeti samo manje apsurdnom od ideje vječnog kretanja. Za površnog istraživača moderne znanosti to je tek nešto manje apsurdno, ali za najdublje mislioce i za rozenkrojcere, bljesak svjetla pojavljuje se u ovoj tajanstvenoj temi. Pravi adept je otkrio da iako je Priroda vezana općim zakonima koji se čine univerzalnim, ipak se u samoj Prirodi mogu pronaći dokazi, kada se pravilno istraže, da u određena vremena i godišnja doba, i na određene načine, nama nepoznate, njezini zakoni bivaju nadjačani i zamijenjeni silom kojoj se ona, moćna majka, mora pokloniti. Stranice svjetske povijesti predstavljaju nam mnoge primjere takvih događaja, koje općenito klasificiramo kao čuda; neki od njih su jednako autentični kao i bilo koje točke u drevnoj povijesti. Izraelski prelazak preko Crvenog mora, gutanje Jone od strane kita koje ga je vratilo živog, i Isusovo Uzašašće, primjeri su. Moć proricanja je proturječje običnim moćima zemaljskih bića i do sada je čudesno. Anđeoski posjetitelji sada rijetko dolaze iz područja slave; je li nebo udaljenije? Ili su se ljudi ohladili? Rozenkrojceri su ništa ako ne kršćani, a kršćani su oduvijek vjerovali u čuda ili su ikada priznavali postojanje Svemogućeg koji ponekad može djelovati na takav način da tragove i korake procesa ostavi tako skrivenima da navede podrugljivce na sumnju, a sumnjičavce na ruganje.

Ali premda je perpetuum mobile za nas, zemaljske smrtnike, samo san, ne sumnjamo u buduće trajno postojanje i jednako je razumno zamisliti si perpetuum plamen kao Vječnost Života. Stari egipatski svećenici zamišljali su život kao plamen. Veliki Majstor Hrama ovoga svijeta, budući da je svemoćan i sposoban činiti sve, obično ne čini čuda, inače se ona neće cijeniti kao takva; bit čuda je rijetkost, oponašano čudo nije drugo čudo. Obični događaji, dakle, budući da su krajnost suprotnosti čudu, ipak postoje događaji treće i srednje vrste, čuda, koja ljudi ne mogu razumjeti, ali koja su ipak proizvod posebnog dara određenim ljudima, njihovim duhovima, umovima i tijelima, koji su dužnom, pažljivom i dovoljnom obukom, mudrošću i iskustvom zaslužili takvu nagradu.

Takav bi trebao biti tipični rozenkrojcer, zemaljsko zemaljsko Tijelo, Hram u kojem prebiva um obučen za razumijevanje moći Prirode, a unutar njega, poput baldahina, trebao bi sjediti Božanski afflatus, dio Božjeg Duha, ala Nebeskog Goluba koji je lebdio nad kaosom, i taj duh može, otvorenom podložnošću Božanstvu i aktivnim naporima na vlasti, privući sebi zadatak da čini čuda, i tako činiti „ne kao što to čine drugi ljudi“.

Velika tendencija modernog doba bila je svesti sve ljude na razinu, mrtvu razinu, osrednjosti, napora kobnog za nadmoć pojedinaca, i koji je težio obeshrabriti istraživanje Skrivenih Misterija Prirode i Znanosti, za razliku od papagajskog proučavanja onoga što je poznato kao moderna znanost, proučavanja od ogromne vrijednosti za čovječanstvo, ali ipak ne i stepenice na izravnom putu do Božanstva. Povijest zatim pripovijeda živote mnogih ljudi koji su, zbog iskazivanja neuobičajenih moći i transcendentalnih sposobnosti i mudrosti, istaknuti kao posjednici onoga što bismo s pravom mogli nazvati okultnom inspiracijom, „Poeta nascitur non fit“; ali trebao bih dodati „Magus nascitur non solum fit“. Nijedna slučajnost rođenja sama po sebi ne može učiniti Magičara, ali intenzitet pravilno usmjerenog truda može to učiniti kod određenog broja osoba s posebno povoljnim mentalnim sposobnostima. Svi se možemo roditi s jednakim pravom na postojanje; ali apsurdno je reći da svi trebamo biti poglavice ili mudraci, jer, kako nam je rečeno u Majstorskom stupnju, „neki moraju vladati, a neki se pokoravati“.

Godine 1484. umro je Christian Rosenkreuz, naš veliki prototip; bio je takav čovjek; svojim odredbama i Društvom koje je osmislio, potresao je cijeli kršćanski svijet stoljećem i postavio temelje građevine koju i danas gradimo. U njegovoj grobnici, kada su je otvorili Fratri, 1604. godine, ili 120 godina nakon njegove smrti, pronađene su, uz ostale misteriozne predmete, svjetiljke posebne i neobične konstrukcije; stoga je proučavanje nadgrobnih svjetiljki za nas posebno važno. Otkriće svjetiljki u drevnim grobnicama, u nekim slučajevima ugašenih, u drugima koje su gorjele sjajem, nije bila rijetkost u srednjem vijeku; ali uništavajuće ruke Gota i Vandala ostavile su malo drevnih grobnica za moderno istraživanje. Moramo se zadovoljiti zapažanjima i izvještajima naših predaka, pripovijestima arapskih, rimskih i srednjovjekovnih autora. Ne manje od 170 takvih autoriteta pisalo je o ovoj temi. Mnogi od ovih referenci, u grčkoj i latinskoj književnosti, na luminantna tijela, fosforescenciju i „mistične svjetiljke pronađene u grobnicama“, zaslužuju proučavanje i isplatit će se pročitati.

Tama smrti i tama groba su, i oduvijek su, uobičajene fraze; ne čudi stoga da su ih drevni ljudi nastojali umanjiti. Stoga nalazimo da su rođaci preminule osobe željeli ublažiti tamu koja je visila nad grobom voljene supruge, ljubaznog roditelja ili poštovanog brata, na bilo koji način koji im je bio u moći.

Uključiti svjetiljku u grobnicu i ostaviti je upaljenu bila je ljubazna pažnja, čak i ako je gorjela samo jedan kratki sat; bila je to žrtva Plutonu, Manesu; tjerala je zle duhove i čuvala mir mrtvacu: ovo znanje o ograničenom vremenu koliko je takva svjetiljka mogla ostati upaljena djelovalo je, bez sumnje, kao poticaj za otkriće načina za produljenje goruće snage svjetiljke u nedogled, i ako dobro čitam povijest, u barem nekoliko slučajeva problem je riješen; barem što se tiče izrade svjetiljke koja bi trebala gorjeti dok je ne poremeti barbarski osvajač njezinih područja. Navest ću nekoliko primjera, pretpostavljajući da su to slučajevi različitih načina postizanja željenog učinka; osim ovih slučajeva, drevni latinski autori govore o upotrebi ne samo svjetiljki, već i prirodnih svjetlećih tijela kao rasvjetnih tijela, što bi bilo dovoljno da donekle rastjera tamu. Takvi su bili dijamant, karbunkul, krijesnica, izlaganje fosfora zraku, paljenje određenih tvari koje gore same bez ikakvog fitilja ili uređaja, poput kamfora, koji će gorjeti čak i plutajući na vodi. Čini se da je prisutnost zapaljivog plina, koji izlazi iz pukotina u stijeni u nekim rudnicima i špiljama, bila poznata i vjerojatno su je iskoristili drevni mudraci kako bi pojačali misterij i veličanstvenost svojih tajnih obreda. Vrlo je moguće da su neki od drevnih svećenika bili svjesni sjajnog svojstva nekih oblika kalcijevog sulfida, koji su posljednjih nekoliko godina privukli mnogo pažnje, u obliku svjetleće boje.

Također ću navesti da u povijesti dalekih vremena postoje reference koje sugeriraju da tajanstvena svjetlost kojom se sada tako slobodno rukuje i proizvodi elektricitet nije bila nepoznata drevnim mudracima. Numa, rimski kralj, proučavao je elektricitet i ostavio učenike svoje umjetnosti, za kojeg nam se kaže da je bio njegov nasljednik Tul Hostilius, koji je uništen dok je pokušavao s neba privući i prisiliti električni fluid iz grmljavinskih oblaka, ili, kako su rekli, ispred Jupitera Tonana. Elifaz Levi primjećuje: „Sigurno je da su zoroastrijski mudraci imali sredstva za proizvodnju i usmjeravanje električne energije koja su nama nepoznata.“ – „Historie de la Magie“, str. 57. Srednjovjekovni znanstvenici su u potpunosti raspravljali o nekoliko točaka u vezi s vječno gorućim svjetiljkama, ali u svim slučajevima bez ikakvog konačnog rezultata; mnogo je erudicije potrošeno na pitanje je li svjetiljka pronađena kako gori prilikom otvaranja grobnice bila zapaljena ulaskom zraka i nije li zapravo gorjela sve dok nije bila poremećena; Postoje moderni dokazi u prilog ovom stajalištu, iz analogije nekih kemijskih eksperimenata, kao što je, na primjer, fosforizirano ulje nevidljivo u mraku kada je zatvoreno u zatvorenoj bočici, a kada se ona otvori, iz nje se izlije svjetlost. S druge strane, postoje dokazi da su neke od svjetiljki zapravo izblijedjele i ugasile se kada je otvorena špilja u kojoj su pronađene, kao što tanka metalna žica usijana do bijelog uslijed struje u zatvorenoj staklenoj posudi usisanom prestaje sjati kada se staklo razbije; druge su opet gorjele i teško su se mogle ugasiti vodom ili drugim sredstvima, sve dok se nije razbio uređaj svjetiljke.

Drugi autori, uzimajući zdravo za gotovo da su neke od ovih svjetiljki gorjele stotinama godina, raspravljali su o nužnoj vezi između potrošenog ulja ili tekućine i fitilja. Što se tiče fitilja, postoji nekoliko naziva tvari koje se predlažu kao nezapaljive; ali vjerojatno su to samo sinonimi za jednu tvar, naime, azbest, koji se čak i danas koristi u našim plinskim kaminima. Ne sagorijeva, iako je stalno vruć s plamenom koji treperi nad njim. Drugi nazivi za njega bili su –

Asbestinum-Plutarh koristi ovaj izraz, Plinije, Solinus i Baptista Porta; Linum Asbestinum Albertusa Velikog.

Amiantus-od Pancirola i Lucija Vivesa.

Perjanica Alum – Vidi Cyclopaedia autora E. Chambersa, 1741., čl. „Allum“, a tako ga nazivaju Wecker, De Secretis, lib. 3, cap. 2, i Agricola.

Earth Flax-Dr. Plot koristi ovo ime.

Linum Vivum—Spominje ga Plutarh, također kao Linum Carpasium i Lapis Carystius—vidi De Defectu Oraculorum i Pausanias u svom Atticusu.

Daždevnjakova vuna – tako su je nazvali fratar Bacon i Joachimus Fortius.

Znamo da su stari ljudi isprobavali nezapaljive metalne žice kao fitilje; ali su otkrili da ulje ne prolazi kroz njih kao što prolazi kroz vlakna pamuka ili vune. – Vidi “Philos. Transactions,” br. 166, str. 806, iz 1684. godine.

Što se tiče ulja za svjetiljku, ne postoji konsenzus o njegovoj prirodi; nijedan od autoriteta koji pripovijedaju o pronalasku svjetiljki ne opisuje ga ni na koji način, no mnogi latinski autori raspravljaju o njemu. Neki o njemu govore kao o bitumenskom ulju, dobivenom iz zemlje, predviđajući tako nedavnu opsežnu upotrebu nafte. Nitko od njih ga definitivno ne povezuje ni s jednim poznatim životinjskim ili biljnim uljem. Međutim, postoje mnoge mistične reference na rad alkemičara, koji su mislili da mora biti prirode eteričnog ulja Sol-a, metala zlata, da bi se iz njega moglo dobiti alkemijskim procesima. Sol, kažu, mora se otopiti u masnu tekućinu ili se radikalna vlaga Sol-a mora odvojiti. – Vidi “Wolfhang Lazius”, lib. III., c. 8, i “Camden Brittania”, str. 572. Jer, kažu oni, budući da je zlato toliko čisto da podnosi ponovljena taljenja bez rasipanja, pa ako se otopi u uljni ostatak, takav bi trebao podržavati vatru bez sagorijevanja.

Na ovom mjestu može se prikladno objasniti da su najstariji alkemičari imali neobične stavove o plamenu i vatri. Vatra je za njih bila element – jedan od četiri; u prirodi su postojale dvije suprotnosti, tri principa i četiri elementa. Vatra, kao takva, ne bi trebala zahtijevati ono što nazivamo gorivom za trošenje; već samo kao sredstvo za njezino zadržavanje na određenom mjestu. – Vidi “Licetus, De Lucernis”, poglavlja 20-21 i “Teofrast”. Rekli su da može postojati odnos između vatre i goriva tri vrste – ako snaga vatre premašuje snagu tekućine, ona odmah izgara; ako je tekućina prejaka za vatru, vatra nestaje; ali ako su radikalna snaga tekućine i vatre jednaki, tada bi, caeteris paribus, ta vatra neprestano gorjela, sve dok se okolna stanja radikalne vlage ili prirodne topline ne promijene vanjskim okolnostima, kao da se plamen natjera da gori u zatvorenom trezoru, on bi nestao kada se takav otvori.

Rozenkrejcerske i alkemijske doktrine, posebno njihovi stavovi o vezi između vatre i vode, dovedene su u bliski kontrast s dogmama religije Hebreja u nekim dijelovima, barem, svetih spisa, posebno u svesku “Makabejaca”, knjiga II., poglavlje I., gdje nam se kaže da je, kada su Židovi odvedeni u ropstvo u Perziju, svećenik uzeo Svetu vatru s Oltara i sakrio je na suhom, udubljenom mjestu. Mnogo godina kasnije, u povoljnijim vremenima, Nehemija je poslao svećenike da donesu ovu vatru, ne sumnjajući u njezino postojanje; umjesto nje pronašli su samo vodu. Nehemija je dao napraviti žrtveni oltar od drveta i drugih materijala, a ta je voda izlivena na njih, pred svim narodom; kada su oblaci s neba prošli i pojavilo se sunce; tada se voda koja je bila izlivena preko žrtve rasplamsala. Veza između vatre i vode ponovno postaje istaknuta kada primijetimo čudo Ilije, koji je napravio žrtveni oltar, izlio vodu na njega, a vatra s neba spalila je vodu, prilikom kada je osudio Baalove svećenike koji nisu mogli učiniti isto. – Vidi Kraljevi I., poglavlje xviii. Blavatsky tvrdi da u današnje vrijeme svećenici tajnih hramova budista u Tibetu, Indiji i Japanu koriste azbest kao fitilj u svjetiljkama, koje neprestano gore bez nadopunjavanja. Trithemius, Libavius, njegov komentator, i Korndorf, oko 1500. godine, svaki je kemijskim procesima sastavio materijal za koji su tvrdili da će gorjeti vječno. Mateer, časni misionar, navodi da je znao za veliku zlatnu svjetiljku u šupljem mjestu unutar hrama u Trevandrumu, kraljevstvo Travancore, za koju je imao najbolji autoritet vjerovati da je neprekidno gorjela 120 godina. Abbe Huc, veliki putnik, navodi da je vidio i ispitao Vječno goruću svjetiljku.

Prema levitskom zakonu – Lev. vi., stih 13 – vatra na Jehovinom žrtveniku nikada se nije smjela ugasiti; ali nam nije rečeno da je ikada gorjela bez opskrbe. Sugerirano je da bi, ako su ikada postojale svjetiljke koje neprestano gore, bile primijenjene; ​​ali znamo da je svetom plamenu bilo dopušteno da se ugasi i da se obnavljao s neba u nekoliko navrata. – Lev. ix., 24; 2. Ljet. vii., 1; 1. Kraljevima xviii., 38. Drugi pisci zauzeli su drugu stranu argumenta, tj. da bi dar plamena kojem ne bi trebalo posvećivati ​​pažnju vodio idolopoklonstvu, kojem su Izraelci oduvijek bili skloni. Kaldejci i Perzijanci su u hramovima održavali trajnu vatru.

Neki znanstvenici smatrali su da spomenuti “prozor” postavljen u Noinoj arci nije bio takav, jer tijekom razdoblja dugotrajnih oblaka i oluje prozor ne bi trebao osvjetljavati takvu komoru. U hebrejskoj verziji Postanka, poglavlje 6, stih 16, riječ je tzer, što znači “nešto prozirno”, a treba je usporediti sa sličnom riječju zer, koja se uvijek prevodi kao “sjaj” ili “svjetlost”, stoga sugeriraju da je ovaj tzer, ili zer, bio neki oblik vječnog svjetla ili “univerzalnog duha fiksiranog u prozirnom tijelu”, slično Tajanstvenom Urimu i Tumimu.

Kaže se da alkemija i njezina nasljednica, kemija, potječu iz Egipta, zemlje drevnih čuda, i doista, ta su imena usko povezana, drevni naziv Egipta je Chm ili Zemlja Ham, odakle je izveden naziv Chymia, na grčkom Chemi i Ges Cham. Učeni Kircher piše 1650. godine da je nekoliko putnika u Egiptu u njegovo vrijeme pronašlo goruće svjetiljke u grobnicama u Memfisu.

Numa Pompilius, rimski kralj, koji je zasigurno eksperimentirao s prirodnim elektricitetom oblaka, sagradio je hram nimfi Egeriji i u njemu napravio sfernu kupolu u kojoj je u njezinu čast dao zapaliti Vječni plamen vatre; ali na koji je način taj plamen proizveden, ne znamo. Nathan Bailey u svom „Britanskom rječniku“ iz 1736. primjećuje da su se u Muzeju rijetkosti u Leydenu u Nizozemskoj nalazile dvije takve svjetiljke, samo djelomično uništene.

Za vrijeme papinstva Pavla III., oko 1540. godine, u grobnici na Apijskom putu u Rimu pronađena je svjetiljka koja je još uvijek gorjela, za koju se pretpostavlja da pripada Tullioli, Ciceronovoj kćeri. Na grobnici je pisalo: „Tulliolae Filiae Meae“; umrla je 44. godine prije Krista; gorjela je više od 1550 godina i ugasila se čim je bila izložena zraku; cijelo tijelo bilo je savršeno očuvano i pronađeno je kako pluta u posudi s uljem. Vidi „Pancirollus, Rerum Memorabilium Deperditarum“, svezak I., str. 115, Franciscus Maturantius, Hermolaus i Scardeonius.

Navodi se da je takva svjetiljka pronađena 1401. godine, za vrijeme vladavine Henrika III., kralja Kastilje, nedaleko od Rima, na Tiberu, u kamenoj grobnici Palasa, Arkađanina, sina Evandera, kojeg je ubio “Turnus Rex Rotulorum” u ratovima u vrijeme izgradnje Rima; ništa nije moglo ugasiti plamen ove svjetiljke dok se nije razbila. Na grobnici su bile riječi: “Filius Evandri Pallas, quem lancea Turni militis occidit, mole sua jacet hic.” – Vidi “Martianus, Liber Chronicorum”, lib. xii., cap. 67.

(Opp. prijevod latinske rečenice: “Ovdje leži, svojom veličinom, Evandrov sin Palant, kojeg je ubilo koplje vojnika Turna.” )

Dvije milje od Rima poplava je srušila zid i otkrila drevnu grobnicu; na pokrovnom kamenu bila su slova „P.M.R.C. cum Uxore“; u njemu je pronađena zemljana urna; kada se slomila, izašao je bitumenski dim; na dnu se nalazila svjetiljka koja se ugasila; fragmenti su još uvijek bili uljni; to se osušilo nakon izlaganja. – Vidi „Lowthorp, Abridgement of Philos. Trans.“, sv. III., odjeljak xxxv., također br. 185, str. 227.

U nekom hramu Venere u Egiptu visjela je svjetiljka koju ni kiša ni vjetar nisu mogli ugasiti, kaže sveti Augustin u svom djelu „De Civitate Dei“, lib. xxi., cap. 6, i on njezinu izradu povezuje s magijom i vragom, kao što to čine i svi rimokatolički autoriteti kad god spomenu bilo koju od ovih svjetiljki. Fortunije Licet opisuje ovu svjetiljku u svom djelu „De Reconditis Lucernis Antiquorum“, cap. vi., i vidi „Isidor, De Gemmis“.

Ludovicus Vives, 1610., u svojim bilješkama sv. Augustinu, kaže da je u vrijeme njegova oca, 1580. godine, u grobnici pronađena svjetiljka koja je, prema natpisu, bila stara 1500 godina; raspala se na komadiće kada bi je se dotaknula. Ovaj komentator ne slijedi svog učitelja u osudi ovih svjetiljki, već kaže da su ih morali izraditi ljudi najveće vještine i mudrosti. – Vidi također „Maiolus, Episcopus, Colloquies“.

U Edesi, ili Antiohiji, u udubljenju iznad ulaza, vojnici perzijskog kralja Hozroja pronašli su goruću svjetiljku, složeno zatvorenu od zraka. Iz upisanog datuma znalo se da je tamo postavljena ubrzo nakon Kristova vremena, ili 500 godina ranije. Pored ove svjetiljke pronađen je pričvršćen raspelo. – Vidi “Fortunius Licetus”, poglavlje vii., i Citesius u svom djelu “Abstinens Consolentanea”. Na vulkanskom otoku Nesisu, blizu Napulja, 600. godine pronađena je mramorna grobnica, a kada je otvorena, sadržavala je vazu u kojoj je još uvijek bila upaljena svjetiljka; svjetlost je izblijedjela i ubrzo se ugasila kada je vaza razbijena. Vidi “Licetus”, poglavlje x. Vidi “Baptista Porta, Magia Naturalis”, lib. xii. poglavlje ult., 1658. godine.

Vrlo značajan primjer dogodio se u otkriću svjetiljki zakopanih u urnama oko 1500. godine; posjedovao ih je Franciscus Maturantius i opisao u pismu svom prijatelju Alfenu; bile su zakopane 1500 godina. Radnik u Atesteu, blizu Padove, u Italiji, pronašao je grobnicu u kojoj se nalazila lažna urna, a unutar nje stajala je druga urna, a u ovoj manjoj svjetiljka koja je jarko gorjela; a sa svake strane nalazila se posuda ili ampula, svaka puna čistog tekućeg ulja; jedna je bila od zlata, a druga od srebra. Na vanjskoj urni bile su ugravirane ove riječi: –

Plutoni sacrum munus ne attingite fures, Ignotum est vobis hoc quod in urna latet Namque elementa gravi clausit digesta labore, Vase sub hoc modico Maximus Olybius. Adsit secundo custos sibi copia cornu Ne tanti pretium depereat laticis.

Lopovi! Ne dirajte ovaj dar posvećen Plutonu, Ne znate što je skriveno u njemu, Jer Maksim Olibije je u ovu malu urnu zatvorio elemente probavljene teškim radom, Neka obilje bude prisutno u drugoj vazi kao čuvar, Da vrijednost tolikog ulja ne propadne.

Na manjem su bile ove riječi:-

Abite hinc pessimi Fures Vos quid vultis, vestris cum oculis emisitiis. Abite hinc, vestro cum Mercurio Petasato caduceato que Donum hoc Maximum, Maximus Olybius Plutoni sacrum facit.

Gubite se odavde, zločesti lopovi, Što želite sa svojim prevrtanjem očima? Gubite se odavde sa svojim Merkurom u širokom šeširu Noseći štap s uvijenim zmijama. Maksim Olibije čini ovo, Svoju najveću žrtvu, svetim Plutonu.

Vidi “F. Licetus,” cap. ix., i “Scardeonius, De Antiq. Urbis Patavinae; Rubeus, De Distillatione,” i “Lazius, Wolfhang,” lib. iii., kap.18.

Hermolaj Barbarus, u svom djelu Korolarij Dioskoridu, govori o čudesnom piću za održavanje gorenja, poznatom Demokritu i Trismegistu.

Jacobus Mancinus napisao je Licetusu da zna za zapaljenu svjetiljku iskopanu iz Monte Cavalla u Rimu; još je uvijek gorjela kada je pronađena, a u njoj se nalazila bitumenska tvar.

Plutarh u svom djelu „De defectu Oraculorum“ navodi da je u hramu Jupitera Amona svjetiljka stajala na otvorenom i da je ni vjetar ni kiša nisu ugasili, a svećenici su mu rekli da je godinama neprestano gorjela. – Vidi također „Licetus“, poglavlje v. Herodot nam govori da su Egipćani posebno i opsežno koristili svjetiljke u vjerskim blagdanima te da su hramovi kralja Mikerina imali mnogo tajanstvenih. Strabon i Pausanija u svom Atticusu pripovijedaju da je u hramu Minerve Polias u Ateni uvijek gorjela tajanstvena zlatna svjetiljka; izradio ju je Kalimah. Oltar hrama Apolona Karneja u Cireni bio je slično opremljen. Sličan izvještaj o velikom hramu Aderbaina u Armeniji daje Said Ebn Batric.

Kenealy u svojoj „Božjoj Knjizi“ skreće pozornost na ime Carystios koje se primjenjivalo na azbestne fitilje svjetiljki u starogrčkim hramovima i skreće pozornost na njegov odnos prema Kristu i euharistiji, pomazanoj uljem, kao prema vječno gorućim svjetiljkama pred prijestoljem, kao u Apokalipsi.

Chrs.=[hebrejski: ChRSh]=solarna vatra.

Chre.=[hebrejski: ChRH]=sunce=gorio je.

Krs.=[hebrejski: KRSh]=sunce=(grčki?-EO)Kupios= Cyrus.

Ceres=zvala se Taedifera=nositeljica baklje.

Chrs., odatle dolazi i Eros na grčkom, materijalno svjetlo koje dolazi od neizrecivog svjetla. Postoji neobična referenca na azbest u odnosu na vatru i toplinu sunca u Kircherovom “Ekstatičnom putovanju u nebo”, gdje Casmiel, genij ovoga svijeta, daje Teodikaktu azbestni brod da se ukrca na svoja putovanja prema i na suncu, središtu topline. Vidi “Itinerar 1, Dijalog 1”, poglavlje 5.

Irska predaja pripovijeda o tajanstvenom vječnom plamenu u hramu u Kildareu, posvećenom sv. Brigiti, Kćeri Ognja. – Vidi Giraldus Cambrensis, De Mirab. Hibern. 2, xxxiv.

Khunrath, u svom djelu „Amphitheatrum Sapientiae Aeternae“, citira drevnog autora „Apokalipse slatkog duha prirode“ koji govori o tekućini koja gori jarkim svjetlom i ne rasipa se.

Prilikom raspuštanja samostana u Britaniji, po nalogu Henrika VIII., grobnica u Yorkshireu, za koju se tvrdilo da pripada Konstanciju Kloru, ocu Velikog Konstantina, otvorena je i pretresena, a u njoj je pronađena goruća svjetiljka: umro je 300. godine. – Vidi Camden “Brittania” (Goughovo izdanje, III. str. 572.)

Lazius, u svom “Comment. Reipub. Romae”, piše da su Rimljani pod Carstvom posjedovali tajnu očuvanja svjetla u grobnicama pomoću uljastog zlata, koje je njihova umjetnost pretvorila u tekućinu. – Vidi lib. III., poglavlje 18.

U Španjolskoj, blizu Cordobe, blizu nalazišta drevnog Castellum priscum, otkrivena je drevna rimska grobnica; u toj grobnici pronađena je svjetiljka. Ovu svjetiljku opisuje g. Wetherell iz Seville. Vidi esej Wraya, „Athenaeum“, 8. kolovoza 1846.

Posljednji izvještaj koji vam namjeravam navesti je od dr. Roberta Plota, arheologa, napisan u vrijeme Karla II., kako slijedi: –

Neki čovjek, kopajući, nakon što je na jednom mjestu iskopao zemlju dublje nego inače, naišao je na vrata koja je potom uspio otvoriti i ispod njih pronašao silazni prolaz sa stepenicama; njima se spustio i konačno, s mnogo strepnje i mnogo odgađanja, stigao do ulaza u grobnicu.

Ovu podzemnu komoru osvijetljavala je svjetiljka postavljena ispred kipa oklopljenog čovjeka koji je sjedio za stolom, oslanjajući se na lijevu ruku; u desnoj ruci držao je žezlo ili oružje.

Kad se uljez približio, dio poda se pomaknuo pod njegovom težinom i figura se podigla. Na sljedećem koraku ruka se podigla, a kad je čovjek napravio treći korak, ruka se spustila, razbivši svjetiljku i ugasivši je. Čovjek se prestrašio i brzo se povukao čim se dovoljno osvijestio da pronađe izlaz iz grobnice.

Mjesto je neko vrijeme postalo poznato kao grobnica rozenkrojcera i smatralo se trijumfom mistične vještine i znanja, što je istovremeno dokazalo posjedovanje neslućenih moći kod tvorca, a opet pružilo sredstva za sigurno čuvanje njegove tajne. Vidi također „Spectator“, br. 379, iz 1712.

Ovaj esej već je prešao predviđene granice, stoga se suzdržavam od dugog rezimea. Ove stranice pružaju mnogo hrane za razmišljanje. Da su svjetiljke gorjele dugo vremena bez nadzora svjedoči više od 150 autoriteta, a desetak primjera ovog čuda svjedoči velik dio tih autora.

Zbog vremena koje je proteklo otkako su pronađene vječne lampe, i zbog relativnog neznanja svijeta u tom razdoblju daleke prošlosti, javlja nam se određeno oklijevanje i sumnja u točnost detalja, a to je neizbježno.

Ali konsenzus drevnog mišljenja mora ukazivati ​​na široki zaključak da je nekoć postojala umjetnost koja je izgubljena u prigušenom svjetlu mračnog doba svijeta. Pancirollus katalogizira mnoge druge takve izgubljene umjetnosti, a moderna znanost je zbunjena izvođenjem mnogih djela koja su drevni mudraci mogli slobodno učiniti.

Pokazalo se da su nekoliko naših najmodernijih otkrića anticipirali ljudi koje moderni znanstvenici s prezirom gledaju. Tako je oduvijek bilo. Zemlja malo zna o svojim najvećim ljudima; njezini najveći ljudi su samo patuljci u prisutnosti vremena, starine i budućnosti. „Znanje dolazi, ali mudrost ostaje“, rekao je pjesnik laureat. Kršćanski rozenkrojcer može samo uzviknuti –

“Vodi me, ljubazno Svjetlo, vodi me;

Noć je mračna, a ja sam daleko od kuće.”